HRVATSKI NOVINAR ŠOKIRAO REGION! – Učili su me da mrzim Srbe, a ipak su dobri ljudi!

  • 70
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Advertisement

Stojim ispred Titovog groba i mislim: „Čuj, stari, sorry, da moji deda i baka nisu spasli život Anti Paveliću i da su ga ulovili Sovjeti i tebi predali, da si ga ti osudio, kako je i bio zaslužio, istorija bi bila kudikamo drugačija. Jebi ga, druže Tito.”

Je li pametno ili potrebno gledati na vlastitu prošlost? Kako kome. Ja bih načelno rekao da je to dobra vježba. Glavni urednik Newsweeka me je zamolio da bacim pogled unatrag, na prijeđeni put, jer je moja životna priča, kažu, vrlo zanimljiva, možda i poučna (dugujem nacrt scenarija režiseru Lordanu Zafranoviću, koji želi po meni snimiti film, ha, što kažete na to?). U redu, bacam se na posao, bacam pogled na prijeđeni put.

U mom slučaju se to pokazalo i kao oslobađajuće iskustvo pošto sam to, ponajprije, obavio na „stručan način“ tijekom četiri i pol godina psihoanalize, koja se nametnula kao nužnost nakon što sam se našao pred dvostrukim zadatkom: kako pristupiti razvodu braka od predobre prve supruge, Riječanke N. B. (što se dogodilo koncem 2003), tako da sačuvamo ako ne tijesno prijateljstvo, onda više nego korektne odnose, jer, naime, ona je bila koliko i ja kriva što smo ušli u brak brzopleto i nepromišljeno, u brak koji nije bio za nas dvoje. Još teži posao bio je kako voditi bitku s duhovima koji su me opsjedali i noću i danju, a što se struka dogovorila da se nazove posttraumatskim stresnim sindromom, odnosno poremećajem (ili Vijetnamskim sindromom), što sam pak zaradio, između ostalog, nagledavši se friških leševa na sarajevskim ulicama ili pak tumarajući među spaljenim srpskim kućama i nabasavajući na kosture ubijenih Srba nakon „Oluje“ 1995.

I, naravno, ne volim da se na sve to uvijek vraćam, ali ponekad moram. Pogotovo kad me idioti optužuju da sam ono ili ovo, a nisam: ni, psihopatološki lažov, ni srbočetnik, ni titoist, pak ni ustaša ili antisemit, što sam se sve opet naslušao otkako mi je izašla knjiga „Argentinski roman“.

Ali, opet, postoje sjećanja koja rado prizivam, kao što su sjećanja iz djetinjstva, jer je sve bilo, malo je reći, perfektno. Evo, da vam to kratko opišem.

Advertisement

Carlos, Carlos…

Da, naravno, rodio sam se u Argentini 1962. godine, to je više ili manje poznata stvar, u obitelji izbjeglica i migranata (jedan djed, Jakov Pilsel, bosanski Švabo, bio je čak suradnik Gestapoa, dok je drugi, Erih Pavlinec, tko zna zašto, bivao zagrebačkim ustašom, ništa osobito zločest niti ideološki zatrovan, nego, tek tako). Nisam imao ni godinu dana života i već smo se nalazili na krajnjem jugu Argentine, blizu Ognjene zemlje. Eh, da, Patagonija, to je nešto neopisivo, i neću moći u ovih, 25.000 znakova, tako nekako, sve opisati, ali hajde, da pokušamo nešto što bi moglo biti zanimljivo, sadržajno, ponavljam, poučno, da vam prenesem.

Elem, početkom 1968. godine (tada smo već živjeli u gradu Comodoro Rivadavia, gotovo 1.900 kilometara južno od Buenos Airesa, na pola puta do Ognjene zemlje) krenuo sam u osnovnu školu, u njemačko-argentinskom institutu, jer, vjerovali vi to ili ne, španjolski nisam znao do svoje pete godine. Pamtim kako me učiteljica proziva: „Carlos… Carlos…“, a ja ne odgovaram jer ja sam Drago (ime koje sam dobio na krštenju i jedino koje sam tada prepoznavao), kakav Carlos, pojma nemam da mi je to zakonito ime!

Međutim, na sva ta događanja oko mene ja sam, budući mirno dijete, gledao nezainteresirano. Bio sam veoma dobar u školskim obavezama, šutljiv i pristojan, razdražljiv samo tada kad bi mi moja sestra Jadranka upala u sobu i poremetila red razbacujući moju najdražu kolekciju malih automobila. A sve je bilo perfektno, kažem, jer sam imao autiće i pušku i jer me tata prije nego što sam krenuo u školu sjeo za volan i naučio voziti džip i jer odlazio sam u ribolov i čuvao sam od nafte zaprljane pingvine koje bi tata uzeo po povratku s ribolova da ih ojačamo, a onda ojačanima vratimo natrag u more, te sam imao masu slobodnoga vremena da se pentram po okolnim brdima u potrazi za strelicama (kamenim) koje su iza sebe ostavili patagonijski Indiosi koji su tu hodali slobodni do prije stotinjak godina. Ipak, nešto strahovito pamtim.

IZVOR: PRAVDA

Advertisement
  • 70
  •  
  •  
  •  
  •  
  •